U najhladnijem delu godine se po pravilu hvataju najkrupniji smuđevi. Ali, to ni slučajno ne znači da je zimsko varaličarenje te plemenite grabljivice lako i jednostavno. Baš naprotiv – često ni odlično poznavanje terena i navika ribe, dobar izbor mamca i velika upornost nisu dovoljni za dobar ulov ako nemamo i malo sreće.
Kraj decembra je bio sunčan i topao a nizak vodostaj Sava i Dunava je uslovio slabašne ulove grabljivica u okolini Beograda. Nakon izlaska poslednjeg broja Ribolova u staroj godini, glavni urednik Vladimir Stakić i ja smo se nekoliko dana dogovarali o tome gde bismo mogli da odemo na pecanje kojim ćemo zatvoriti sezonu 2013. Naše premišljanje prekinuo je poziv iz Đerdapa, od Nišlije Milana Panića, pasioniranog varaličara i od skora promotera firme Formax, koji već punu deceniju uspešno lovi grabljivice na terenima oko Donjeg Milanovca Milan odlično poznaje taj deo Dunava i navike riba koje se tu love, ali i dalje mnogo vremena troši na otkrivanje novih pozicija i efikasnih načina pecanja smuđa i soma, pa nije nimalo čudno što, iako mlad, već ima bogato iskustvo i veliki broj uhvaćenih kapitalaca obeju vrsta. On nam je u telefonskom razgovoru, na pitanje šta da nosimo i šta da očekujemo kratko rekao da se smuđ javlja na varalice, da su komadi mahom ispod mere ili oko nje, ali da je posljednjih dana dobio nekoliko takvih riba koje su po tijelu tragove zuba znatno krupnijih srodnika, kao i da je dva dana ranije na širem području Donjeg Milanovca ulovljeno nekoliko krupnih smuđeva, teških od tri do pet kilograma. U kola smo ubacili nekoliko štapova, toplu odjeću i obuću, nekoliko kutija sa gumenim varalicama i dosta olovnih glava težine od 21 do 35 g, kako nam je domaćin preporučio i sa mnogo elana smo u večernjim satima krenuli ka Đerdapu. Ni gusta magla, zbog koje smo od Beograda do Donjeg Milanovca putovali preko četiri sata, povvremeno izvirujući kroz prozor, kako bismo se uvjerili da smo sa sva četiri točka na putu, nisu nam pokvarili raspoloženje. U Donji Milanovac smo stigli u kasnim večernjim satima i brzo otišli na spavanje, kako bismo se dobro odmorili i ujutru bili što orniji za ribolov.
MAGLA OD PRETHODNE VEČERI se oko 8 č, kada smo stigli na kej, još nije digla, ali nas to nije deprimiralo, jer smo očekivali da će se razići čim sunce malo odskoči. Nakon što smo ubacili stvari u čamac, Milan je upalio prastari Tomos 4 i krenuo uz obalu, a mi smo kolima otišli do mjesta ukrcavanja, nekoliko kilometara uzvodnije, kod Oreškovičkog zaliva, gdje je nekada bio Donji Milanovac, pa u vodi ima mnogo potopljenih temelja, koji su doduše delimično zamuljeni, ali oni koji vire iz vode predstavljaju odlična skloništa grabljivicama.
Zbog guste magle, koja se nikako nije dizala, vidljivost je ovdje bila još slabija nego u Donjem Milanovcu, pa ni sa dvadesetak metara nismo mogli da vidimo obalu, tako da smo u većem dijelu dana udaljenost od nje određivali po intenzitetu zvuka automobilskih motora i motorne testere, kojom je neki neumorni čovjek do mraka radio skoro bez predaha... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 341-)