U nedelju, 9 juna po podne Predrag Bata Beronja i ja smo čamcem izašli na Dunav, da probamo da uhvatimo nekog smuđa. Kako u prethodnih mjesec dana nismo lovili na ovoj rijeci i nismo imali svježe informacije o tome da li se pomenuta grabljivica javlja i gdje, ponijeli smo po dva varaličarska kompleta različite snage.
Kada smo videli da je Dunav, uprkos blagom porastu i povećanoj brzini toka, skoro sasvim bistar, pomoću mrežice smo uhvatili dva tuceta kedera (kauglera) i uputili se nizvodno od ušća Save.
Tu smo najprije oko dva sata bacali džigove i silikonske glavinjare iz usidrenog čamca, premještajući se nekoliko puta, ali nismo imali ni udarac, pa smo montirali Batine sisteme za muvanje (sa olovom odvojenim od udice gumenim stoperom, koji je fiksiran pomoću brzosušećeg lepka) i prešli na lov vertikalnim džigovanjem, na mrtve kedere. Taj pristup nam je brzo doneo prva dešavanja – ja sam imao dva promašaja a Bati je lijep smuđ spao pod samim čamcem. Sve se to dogodilo na pješčanom sprudu udaljenom dvadesetak metara od obale, iznad koga smo se usidrili i nastavili sa muvanjem. Međutim, po svoj prilici smo zakačili sam kraj cuga, budući da se u narednih šezdesetak minuta baš ništa nije dešavalo, pa smo se premjestili nizvodno od Pančevačkog mosta, iznad jednog odsjeka na pješčanom sprudu. Očekivali smo da će u sumrak smuđ tu prići da se hrani i nismo se prevarili... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 326-)