Kao i skoro sve ostale velike tekućice, Dunav je u većem dijelu aprila, u gornjem i srednjem toku kroz našu zemlju, bio veoma visok (ponegdje i iznad granice redovne odbrane od poplava). Na mnogim mjestima sa niskom obalom se izlio u kubike, u koje se privremeno preselio najveći dio riblje populacije, što radi mrijesta, što zbog hrane.
Osim toga, voda je u glavnom toku skoro svih rijeka dugo bila hladnija od 10? C, što je temperatura preko koje se mora zagrijati da bi som počeo intenzivnije da jede, pa su se regularni ulovi krupnih jedinki te vrste (koja početkom proljeća po pravilu ima vrlo izražen cug) do posljednje sedmice aprila maltene mogli izbrojati na prste jedne ruke. Ipak, znajući da bi ta riba morala da proradi usljed naglog otopljenja, sa nekolicinom kolega sam se dogovorio da posljednje dane pred zabranu lova soma provedemo tražeći tog predatora, i to na terenima oko Donjeg Milanovca, gdje je nivo, zbog otvaranja brane HE Đerdap 1, izrazito nizak i skoro sasvim ujednačen, te uslovi za pecanje nisu nimalo nalik onima uzvodno.
Tu voda najviše teče srednjim dijelom, a riba se nabija uz samu obalu, kojoj je i som prišao, ali nije počeo da se hrani, pa je većina ulova ostvarena kačenjem za tijelo. Međutim, vijesti o krupnijim primjercim uhvaćenim na regularan način podstakle su nas da posljednja tri dana pred početak lovostaja provedemo upravo u tom rejonu, gde je bilo još nekoliko ekipa varaličara iz raznih krajeva Srbije. Moj kolega Igor Sokolović i ja krenuli smo iz Beograda u zoru, potpuno spremni za ciljani lov soma, budući da smo ponijeli snažne štapove, robusne mašinice napunjene pletenicama velike nosivosti, debele monofile za predveze, kopče od jake žice i stotinak varalica, mahom glavinjara, sa otežanjima od 20 do 60 g... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 323-).