Pre neki mesec, grupa ribolovaca sa juga Srbije, ogorčenih zbog nemoći ili nezainteresovanosti korisnika da spreči masakriranje ribe grabuljanjem u zimovnicima na Južnoj Moravi, samoinicijativno je zaštitila riblji fond bacajući u vodu džakove napunjene kamenjem. Nekoliko nedelja kasnije, na drugom kraju zemlje, u Banatu, nekoliko entuzijasta koji nisu mogli da mirno gledaju agoniju mlađi zarobljene u jednom kubiku kraj velike ravničarske reke, uradila je ono što je po Zakonu o zaštiti i održivom korišćenju ribljeg fonda korisnik morao da uradi (a nije), dok oni, po tom istom zakonu, nipošto nisu smeli.
Gruba procena govori da je ta grupa pecaroša, čiji identitet ostaje tajna, kako ne bi pali pod udar zakona, spasila oko dva kubika mlađi, pretežno šarana divljaka, prebacujući je u reku iz koje i potiče, ali u koju se ne bi mogla vratiti bez čovekove pomoći.
Koji dan nakon toga, suočen sa narastajućim pritiskom javnosti, korisnik tog dela ribarskog područja i sam je krenuo u akciju spasavanja ribe! Evidentno kašnjenje (sav smuđ i som poodavno su uginuli zbog nedostatka kiseonika u vodi, a stradalo je i mnogo šarančića i druge ribe) pravda se tvrdnjom da je spasavanje najefikasnije kada riba praktično ostane na suvom, jer je tada najlakše odvojiti autohtone ribe koje se smeju prebaciti od onih čija translokacija nije dozvoljena (u ovom slučaju od babuške), dok je gubitak mlađi plemenitih vrsta, koji se bez ikakve sumnje meri tonama, minimiziran tvrdnjom kako će uništeni deo prirodnog mresta biti nadoknađen sledećim mrestom!? Teško je reći da li one koji vole ribolov i prirodu više pogodila nezainteresovanost (ili nesposobnost) korisnika za povereni mu posao ili cinični ton opravdanja koja bez preterivanja vređaju zdrav razum.
O najnovijem ribolovačko-korisničkom rašomonu pišemo u Ribolovu br. 342, koji će se na kioscima širom Srbije pojaviti u četvrtak 30. januara