Od asfaltnog puta pored koga smo ostavili automobil do obale Vrbasa nedaleko od Banjaluke dijelila nas je još jedna livada. Po mraku, sa jupol kantom punom starog hljeba za primamu u jednoj ruci i sa štapom u drugoj, u ribarskim čizmama bauljam za mojim drugom Milanom kroz visoku travu. Mostić preko jedne vododerine, improvizovan od bagremovih stabala o koja se uvijek spotaknem, koban je i ovog puta. Jedna noga mi propada kroz procijep između trupaca, pa padam na kantu, a štap preko mene. Zora je daleko, a mjesečeva svjetlost u još potpunom mraku ne omogućava mi da vidim ima li oštećenja na štapu, pa lagano hodajući ka kamenitoj vrbaskoj obali pažljivo prstima pipam vođice i blank štapa. Prigušena vanjska svjetla kuća na drugoj strani rijeke, u naselju Trn, koja se probijaju kroz topole i vrbe na obali i odbijaju od površine vode u vrbaskom prelivu, dovoljna su da utvrdimo da brana hidroelektrane u Bočcu miruje i da je voda mala, što nam odgovara. Sa Vrbasom je uvijek tako – nikada ne znamo koliki će nas dočekati dok do njega ne stignemo, a na većini mjesta je lov na plovak moguć samo ako je regulaciona brana na malom jezeru potpuno zatvorena.
VADIMO PRIMAMU IZ KANTE, koju okrećemo naopačke, sjedamo i iz torbe uzimamo termos sa toplom kafom. Zbog tog rituala, Milan i ja uvijek dolazimo na vodu sat prije svitanja i uz kafu pričamo o ovoj godini, prošloj i onim ranijim, o vrbaskim škobaljima, mrenama i klenovima. O mladicama i lipljenima. Vrijeme u razgovoru prolazi brzo i u pola rečenice izvježbano uvo, kao kakav radar, registruje poznat zvuk. Istovremeno okrećemo glave ka površini vode i sada već u polumraku uočavamo kako se dobro znani talasići šire ukrug. To je to! ... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 330-)