Većina ribolovačkih natjecanja se održava danju, a zanemarivo mali dio noću, u zoru ili u sumrak. Naravno, razlog za takvu satnicu vrlo je logičan – organizatorima i učesnicima je tako najlakše, a to što se riba tada ne hrani najintenzivnije nije presudno, jer su uvjeti u svakom slučaju isti za sve. No srećom, takva su samo natjecanja, jer kada sami određujemo vrijeme odlaska u ribolov, ravnamo se prvenstveno prema ribljem apetitu.
Istina, po danu se udicom uspješno hvata većina ribolovno zanimljivih jadranskih vrsta – arbuni, kantari, šarzi, zubaci (koje je noću praktički nemoguće uloviti) i sva sila sitne ribe, dok su noću glavni plijen ugori, murine, mačke, ušate, bugve... Ipak, ta je podjela vrlo gruba i ne treba je se slijepo držati.
BRANCINI KOJI NASTANJUJU blizinu luka u pravilu se hrane jednakim intenzitetom i danju i noću. Ipak, varaličari lučkog brancina love gotovo isključivo noću, i to zasigurno ne zbog toga što pate od nesanice. Budući da su lučke obale redovito osvijetljene, pod morem se to svjetlo rasipa, stvarajući dojam svitanja. I dok se sitna riba, poput gavuna ili inćuna, u velikim jatima po noći okuplja u takvim osvijetljenim zonama, brancini krstare po njihovim rubovima. U tom pojasu slabe i ograničene vidljivosti, svjetlo i sjena ostvaruju poseban, gotovo iluzionistički efekt, koji predatorima omogućuje iznenadno pojavljivanje i jednako iznenadno nestajanje. Tako brancini potpuno nevidljivi za potencijalni plijen krstare, odaberu trenutak nasrtaja i žrtvu, te odjednom napadaju (pri tom postajući vidljivi) da bi u idućem trenutku ponovo »nestali«... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 329-)