Minijaturni silikonci, plasirani pomoću otežanja teškog do 0,4 g na udicama koje mogu biti čak ne veće od br. 18, love ribe u rasponu od glavoča, crvenperkica i bodorki veličine kažiprsta do štuka, bucova i smuđeva od par kilograma. Tehnika o kojoj smo do pre neku godinu imali samo posredne informacije, sve se češće koristi i na našim vodama
Kad u kasnu jesen duva vetar i pada kiša, ribolov može biti i uspešan, ali nikako ne i prijatan i jednostavan, pogotovo ako se peca laganim varalicama. Zemljane obale su raskaljane i klizave, a hladna kiša i vetar čine da brzo promrznu i lice i prsti, pa nije lako ni baratati priborom, pogotovo ako nakon kidanja treba prevezati sistem. Zbog toga i nema mnogo entuzijasta spremnih da se u takvim uslovima upuste u bilo kakvu ribolovačku avanturu, ali meni baš odgovara to što je vrlo izvesno da neće biti gužve, pa mogu da se osamim i pecam na miru.
VETAR JE TOG JUTRA BAŠ BIO UPORAN, ali me nije obeshrabrio i to mi se i te kako isplatilo. U jednoj zavetrini naleteo sam na jato bandara i počeo da ih pecam kao na tekućoj traci, na maksimalni izbačaj džiga s olovnom glavom od 2 g i malim silikoncem. Uzimali su mamac u propadanju, na odseku s naglim prelazom u dubinu, a u svakom zabačaju u kom vetar ne bi »kočio« varalicu imao sam udarac.
Onda sam u jednom trenutku osetio da vetar slabi, što je u ovom periodu kada je vreme oblačno skoro siguran znak da će početi da pada kiša. Tako je i bilo, a ja sam pomislio kako mi to ide na ruku, jer po takvom vremenu niko neće doći i tako saznati da riba radi, pa ću i narednog dana moći lepo da pecam u potpunom miru. Ali malo potom čuo sam zvuk automobila, koji je stao negde u blizini, a koji minut kasnije video sam veliku siluetu kako ide uz obalu ka meni.
»Otkud ova budala ispade, jel’ moguće da nisam jedini kom se peca po ovakvom vremenu? Samo mi je to trebalo!«, pomislio sam.
Primetio sam da čovek drži kratak štapić, koji mi se učinio nestvarno tanak, ali nisam bio sasvim siguran da li je zaista neka »čačkalica« ili tako deluje u rukama krupnog čoveka. Kada sam se uverio da je ipak ono prvo posredi, dok se kolega na dvadesetak metara od mene spremao da zabaci, počelo je da me kopka samo jedno: šta li on očekuje da će s tim ovde pecati?
U ŽELJI DA SAZNAM ŠTA JE KOLEGA naumio, povremeno sam bacao pogled u njegovom pravcu i video da nakon zabačaja drmucka iz zgloba šake levo-desno svoj štapić. Pomislio sam: »Bato, teško da će ta tvoja rabota da upali ovde«, ne sluteći da ću vrlo brzo shvatiti koliko sam omanuo u proceni.
Ja sam i dalje ribu odlično hvatao, dok se kolega naizgled mučio s vetrom (iako je sada bio znatno slabiji nego pre kiše) i sa svojim slabašnim štapićem. Ne znam šta mi je to trebalo, jer inače to ne radim, ali u jednom trenutku sam mu prišao da probam da shvatim šta to pokušava. Pozdravili smo se i shvatam da je on Rus, koji odlično govori naš jezik. Zove se Oleg i da već par godina živi u Srbiji.
Pitam za šta je taj njegov štapić, on kaže – za mormišing! Taj trenutak će se kasnije pokazati kao vrlo bitan za mene, ali tada mi je samo izmamio smešak, jer sam se valjda prvi put otkako sam odrastao susreo s nečim što ima veze s pecanjem a da uopšte nisam imao pojma o čemu je reč.
Pozvao sam ga da stane pored mene i objasnio mu gde je riba, a on je na to uzeo jači štap i počeli smo da lovimo zajedno. Uhvatio je Oleg brzo podosta riba i bio toliko oduševljen što sam mu pokazao gde i kako da proba da mi je u znak zahvalnosti poklonio nekoliko malih varalica i otežanja za mormišing. Ostavio sam ga nakon toga da peca i krenuo kući, razmišljajući o tome kako je vrlo verovatno da ćemo se već sutra ponovo sresti.
I ZAISTA JE TAKO I BILO – KOLIKO narednog jutra Oleg je bio na istoj poziciji i vidno se obradovao što me vidi. Ovog puta je sve vreme pecao mormišingom i to zaista neverovatno uspešno. Toliko je imao udaraca i ulova riba raznih vrsta da sam u jednom trenutku odložio štap i samo gledao šta radi. Sistem na koji je pecao bio je krajnje jednostavan – na kraju strune bila je udičica veličine 18 (!?), na kojoj se nalazila oko 2 cm duga silikonska larva, a iznad udice bila je stegnuta olovna sačmica od 0,3 g, i to je sve.
Nestvarno laganim i mekanim štapićem uparenim sa minijaturnom mašinicom, na čijoj je špulni bila namotana pletenica debljine paučine, Oleg je mali teret zabacivao nekih petnaestak metara i potom puštao veštački mamac da tone, pritom ga sitno cimkajući vrhom štapa, onako iz zgloba. Vrlo brzo je udarao kontru, a štap se povijao pod ulovom. Naizmenično je vadio bandare, štuke, crvenperke, bodorke, kesege, bucove, i premda se sve to dešavalo bukvalno na metar od mene, prosto nisam verovao u to što sam gledao svojim očima... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 628-)
Potpis za malu sliku:
I babuška se rado zaleće na male varalice s laganim otežanjem