Klen spada u najveće svaštojede naših voda, ali i u ribe koje se mogu pecati skoro cele godine, s tim što se zimi na većini terena nabolje hvata kada voda samo što ne počne da se mrzne. U ovom periodu nije mnogo raspoložen za jurcanje za plenom, ali ako mu ispred nosa polagano prođe neki mirisan i kaloričan zalogaj, teško će mu odoleti
Klenovi sa malih vodotokova su oduvijek privlačili pažnju ribolovaca. Kada se povede priča o njima, skoro uvijek se u mom kraju spominju manje-više isti mamci: višnje, dud i skakavci. Tu i tamo neko peca na grožđe, trešnje, šljive i ostalo sitno sezonsko voće, a u zadnje vrijeme sve je više onih koji ga love na razne varalice i vještačke muve. Kako sam i ja sve više orijentisan prema varaličarenju, pecanje prirodnim mamcima mi je u velikoj mjeri izgubilo čar, no i dalje me neodoljivo privlači da tragam za zimskim klenovima i lovim ih na plovak.
U mom kraju (u Republici Srpskoj, oko Srpca), to je pecanje skoro pa tradicionalno. Štap i čuvarka se uzmu u ruke, kesica ili kutijica sa mamcima stavi se u džep, kao i minimum sitnog pribora, i pravac na vodu. Jes’ da mrznu ruke od hladnoće, al’ šta ćeš. Kad krenu klenovi – jedan, drugi, treći, sve se zaboravi. Pamtim i ja neka izdašna vremena, ne tako davna, kada sam išao na vodu uz rođake, prijatelje, poznanike. Bogme, kilaši su tad bili uobičajena pojava, premda sam ja ipak lovio malo sitnije. Mnogi danas stariji ribolovci izbjegavaju klena ili bar ga vrlo rijetko pecaju zimi, uglavnom uz konstataciju: »Bilo je nekad ribe. Sve je to sad slabo.« I u pravu su. Promijeniše se i vremena i ljudi, a i rijeka. Mnogo truda je potrebno za malo ribe, tako da slobodno mogu reći da je zimski klen riba koja je rezervisana za one najupornije. Mnogi bi odustali nakon pješačenja od nekoliko kilometara i promrzlih prstiju, no mi najposvećeniji klenaroši vidimo posebnu čar baš u tome.
LOCIRANJE. Klenovi su u ovo doba uveliko u zimovnicima, kao i sva ostala riba. E sad, mnogi kažu da je lako upecati ribu u zimovniku. To u suštini jeste tačno, ali treba i zimovnik pronaći. Svaki vid pecanja klena na malim rijekama, pa i ovaj, jeste »nomadski«. Šta to znači? Jednostavno, ne peca se na jednom mjestu, nego se ide od vira do vira. Na jednom mjestu eventualno možemo upecati tri ili četiri lijepa klena i potom možemo bez razmišljanja ići na sledeće, jer su se ostali klenovi uplašili. Vrlo rijetko ćemo pogoditi vrijeme i mjesto na kome možemo ispuniti dnevnu kvotu krupnim klenovima. Meni se to dogodilo samo jednom za sve godine od kako pecam.
A kako prepoznati dobro mjesto? Mi klenaroši imamo neki osjećaj za to i na prvi pogled možemo da ocijenimo da negdje vrijedi probati. Klenovi se zimi često grupišu na dublja mjesta sa sporim tokom i nalaze se u donjem sloju vode. Međutim, to nije uvijek pravilo. Nailazio sam na neke pozicije koje su baš izdašno izgledale, a debelo bi podbacile sa ulovima. Isto tako, znao sam za dva velika zimovnika u kojima sam viđao velika jata klenova u dubini ne većoj od jedan metar. Najbolji virovi su oni koji su omeđeni strmim obalama, a na kojima su najveće dubine upravo ispod tih obala. Poneko oboreno stablo, potopljeno korijenje i panjevi su omiljena skrovišta klenova, pogotovo kapitalnih.
MAMAC. Svi u mom kraju koji zimi pecaju klena, pa i ja, koriste samo jednu vrstu mamca – životinjske iznutrice. Mamci kao što su pileća ili svinjska džigerica, pileće srce... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 495-)