Različite zabrane uvedene širom regiona zbog epidemije korona virusa poremetile su ovog proleća mnoge ribolovačke planove i naterale nas da se prilagođavamo ograničenjima. Ali iz toga je proizišlo i ponešto dobro, jer su oni najzagriženiji potražili ribu na nekim lako dostupnim terenima na koje u normalnim okolnostima ne bi ni pomislili, a koji nekada umeju i te kako prijatno da iznenade
Nakon gotovo mjesec i pol dana neodlaženja na vodu zbog zabrane ribolova i kretanja, sa prijateljima Zlatkom Novakom i Ludim Gnjidom (u ulozi snimatelja) izašao sam na Savu u Zagrebu. Tu nisam prije lovio, ali sam snimio situaciju vrlo brzo – to je plaža sa šljunkom na dnu i dubinom od 40-50 centimetara na preko 30 metara od obale, dok na oko 50 m počinje glavna, jaka struja. Prirodno je bilo potražiti ribu na samom prelazu iz plićeg dijela prema glavnoj struji. Štupsere (skobalje) nismo očekivali, kao ni plotice, zbog mrijesta, koji se tih dana tek polako završavao, ali je logično bilo da mrene budu aktivne.
ZBOG TOGA ŠTO SAM vjerovao da bi mrena mogla biti dominantna, odabrao sam hranu Milo Special Barbo, koja ima aromu sira i za tu ribu je mnogo puta provjerena, a pri tom može bez sumnje privući i štupsera i ploticu. Dva kilograma hrane razblažio sam dodajući jednu kesu od 500 g prezle i tako ujedno dobio nešto veću masu, a nakon što sam to dobro sjedinio na suho, sipao sam vodu (oko jednog litra), uz stalno miješanje, i na kraju sam hranu još malo dovlažio kada je upila tu startnu količinu vode (standardni omjer je oko pola litre vode na kilogram suhe smjese, s tim što je bolje najprije sipati malo manje, pa potom dolijevati). Naravno, hranu nakon vlaženja treba prosijati kako bi se razbile veće grudvice i kako bi dobila zraka, što će učiniti da se brže otvara u hranilici, po padu na dno. Kada je primama za fider dobro napravljena, rastresita je i istodobno dovoljno ljepljiva da je laganim stiskom ruke utisnemo u hranilicu, a kada upije vodu, ona poveća obujam i rastrese se, ostajući oko hranilice. Barbo je teška i prilično ljepljiva smijesa, koja će, dakle, leći na dno, a struja – dosta jaka čak i na tom rubu, gdje očekujemo ribu – neće je lako odnijeti od našeg mamca. Jasno, primama za fider ne smije biti ni previše ljepljiva (pa da dugo ostaje u hranilici), a niti pretjerano rastresita, jer bi se takva otvarala prije pada na dno.
ODABRAO SAM UDICU Kamasan 611, veličine 16, na 80 cm dugom predvezu promjera 0,14 mm. Iako sitna, ona je izuzetno jaka i može bez problema izdržati mrene od 2-2,5 kile, iako to malo ko misli. Spremio sam za svaki slučaj i još jaču udicu Kamasan 711, veličine 15, na istom predvezu. I Zlatko je odabrao taj pristup, jer je bilo jasno da u vodi bistroj kao rakija moramo loviti fino, ali da opet moramo imati dovoljno snage. Mnogi ribiči griješe, vjerujući da mrene jedu halapljivo i da ih je moguće loviti i iznimno grubim priborom, a one umiju i te kako nježno uzimati mamac i zato je bitno imati malu ali jaku udicu i predvez koji neće biti prevelikog promjera... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br 506-)