Kad se mart približi, većinu pasioniranih smuđaroša počne da hvata prava groznica, jer svaki dan pred zabranu valja što bolje iskoristiti. Ove godine je ta groznica bila utoliko jača što je popularni grabljivac malo gde na našim vodama dobro radio, pa nije čudno što je vest da su dva komada ukupne težine 15 kg ulovljena za samo pola sata na Dunavu kod Donjeg Milanovca navela našeg saradnika da pravo sa jednog pecanja zapuca dvestotinak kilometara daleko, na drugo.
Poziv da se krajem druge dekade februara na nekoliko dana pridružim ekipi prijatelja smuđaroša sa raznih strana, okupljenoj u Donjem Milanovcu, zatekao me je na Dunavu kod Beograda, pa u prvi čas nisam ni mislio da ga ozbiljno razmatram. Ali čim sam čuo da je kolega Dalibor Petrov za samo pola sata ulovio kapitalce od sedam i osam kilograma (koje je poslije slikanja pustio), pravo sa vode sam otišao na autobusku stanicu i nekoliko sati kasnije bio sam u srcu Đerdapske klisure.
Kod Milana Panića, Nišlije sa desetogodišnjim ribolovačkim stažom u Đerdapu, bio je u momentu mog dolaska njegov učitelj varaličarenja, jedna od ribolovačkih legendi Smedereva ali i Đerdapa – Milan Pešut, u pecaroškim krugovima neuporedivo poznatiji po nadimku Miša Gvozdeni, uz još nekoliko drugara iz Niša, Majdanpeka i Beograda. U naredna tri dana pecali smo bez prestanka po 10 do 12 sati i tako testirali sopstvenu psihofizičku spremnost za uistinu veliki napor, ali i izvukli neke zaključke koji bi, vjerujem, mogli biti od koristi čitaocima Ribolova, premda smo se ujedno po ko zna koji put uvjerili u tačnost jednog od osnovnih pravila u ribolovu – da pravila zapravo nema, tj. da nema tog koje važi uvijek i svuda.
NAREDNOG JUTRA SMO PORANILI i na vodu izašli sa namjerom da smuđa tražimo tamo gdje se posljednjih dana javljao, na terenu sa dubinom od 10 do 12 metara i umjerenim protokom, preciznije rečeno – na mikrolokacijama sa preprekama i takvom konfiguracijom dna da krupni smuđevi (koje smo od milja prozvali bibanima, premda »biban« na rumunskom znači bandar) imaju gdje da se sklone od jače vode, čija je brzina diktirana režimom rada HE Đerdap I. Moji domaćini i kompanjoni iz plovila Milan i Miša znaju ustaljeni režim otvaranja i zatvaranja brane, ali kao što često biva, od tog »ustaljenog« nije ostalo ni »u« dok smo mi bili na vodi, budući da se brzina protoka mijenjala mimo očekivanja, gotovo iz sata u sat... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 344-)