Ako se za neki vid lova grabljivica na velikim rekama može reći da je ekstreman, onda je to bez sumnje zimsko varaličarenje smuđa. Ribolovac koji se u to upusti mora biti spreman da istrpi hladnoću, vlagu, vetar, ne sme žaliti vreme uloženo u potragu za ribom, niti mnoštvo varalica i predveza, koje neminovno mora ostaviti na izglednim mestima. Ali zato i nagrada može da bude velika
Zimsko pecanje smuđa je po mnogo čemu ekstremni vid ribolova. Najčešće se mora loviti iz čamca, i to uz česta premeštanja, jer treba tražiti ribu, koja je ili daleko od obale ili u zonama sa takvim rasporedom prepreka da je bez plovila nemoguće plasirati varalicu na pravi način. Uz to, neophodan je jak pribor, uglavnom teške olovne glave, a i hladnoća čini svoje, pa zbog svega mnoge kolege izbjegavaju lov ove ribe zimi. Ali za mene to predstavlja poseban izazov, pa jedva čekam decembar, kada se po pravilu stiču svi uslovi za lov najkrupnijih jedinki, koji ima mnogo draži, jer nakon što utvrdimo gdje je riba moramo uvijek pronaći najbolju prezentaciju (od mnogih mogućih) za konkretne uslove i uprkos hladnoći i svim ostalim otežavajućim okolnostima održati tokom cijelog ribolova maksimalnu koncentraciju kako bismo registrovali često jedva primjetne udarce i imali što manje promašaja. Zato me ne mrzi da se budim u pet sati ujutru, po debelom mraku, bauljam uz kafu, navlačim sto slojeva odjeće (što više tanjih, pamučnih, pa vuneni prsluk i čarape, pa još preko svega toga koji odjevni predmet od modernih materijala što štite od vjetra i padavina, a po mogućnosti propuštaju isparenja na spolja) i oko šest časova krenem na vodu, do koje mi okreni-obrni treba bar sat, pri čemu se pecati može negdje do tri, jer već u četiri kraj obdanice.
Kako od prije nekog vremena živim u selu Bođani, na sjeverozapadu Bačke, prekoputa Vukovara, još istražujem terene u bližoj okolini, a posljednjih dana sam imao neke poteškoće sa pentom, pa sam nakratko skoknuo šezdesetak kilometara od kuće, do mog dobrog druga Srđana Gajčića, odličnog šarandžije i još boljeg smuđaroša iz Tenje, kod Osijeka, kako bismo dva dana lovili smuđa na Dunavu uzvodno od ušća Drave, gdje on i drži čamac.
DUNAV JE BIO RELATIVNO VISOK, pa smo za početak obišli neke pozicije sa mirnijom vodom i dubinom od preko 7 m, na kojima je Srđan prethodnih dana dobijao i po nekoliko riba od 2 do 4 kg po izlasku, ali ni na jednoj od njih nismo imali ni čvrka. Zato smo se premjestili na nešto drugačiji teren – u jedan rukavac sa mnoštvom potopljenih stabala, takođe sa dubinom od sedam do devet metara, ali sa slabijim protokom. Tu su usledili prvi udarci, tako da nam je bilo jasno da smo zadatak nalaženja smuđa uspješno obavili, pa smo mogli da pređemo na traženje najlovnijih varalica i prezentacija.
Iako Srđan ima iskustva sa ovog terena i dobro ga poznaje, pecanje u panjevima zahtjevno je i za njega, jer se konfiguracija dna i raspored prepreka praktično neprekidno mijenjaju, a drugačiji tok vode, tačka sidrenje i drugi faktori utiču da skoro nikada nismo u situaciji identičnoj onoj kakva je prethodni put bila na istom mjestu. I uvijek su panjevi prava groblja varalica, ali i daju ribu. Na pomenutoj dubini, s obzirom na sporiji protok, trebalo nam je otežanje od 25 do 30 grama.
NAJPRIJE SMO STALI UZVODNO od jednog povećeg panja... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 443-)