Kada se njime ovlada, fider ume da bude uistinu ubitačna tehnika, jer nam omogućava da veoma precizno hranimo i pecamo, koncentrišući tako ribu na malom prostoru i podižući intenzitet akcije do nivoa teško zamislivog u većini ostalih vidova ribolova. Ali, da bi tako bilo, moramo dobro uskladiti apsolutno sve elemente sistema, a posebno je važno da odaberemo hranilicu odgovarajućeg oblika, veličine i otežanja
Jedan od osnovnih elemenata fider ribolova – osim karakterističnih štapova sa promjenljivim i osjetljivim vrhovima – jeste hranilica, po kojoj je tehnika naposljetku i dobila ime. Svrha hranilice je da dostavi primamu na dno i, naravno, da svojom težinom lagano zategne vrh štapa, koji će nam kasnije poslužiti kao indikator trzaja. Udica sa mamcem nalazi se u neposrednoj blizini hranilice, koju je važno uvijek plasirati na isto mjesto.
U RIBOLOVU NA rijekama koristimo veliki spektar hranilica, a koju ćemo odabrati prije svega ovisi o brzini protoka vode i o njezinoj dubini. U plićim i sporijim vodama mogu se koristiti cilindrični modeli. Gdje je protok manji, oni će dobro držati dno. Pri jačim strujama prije svega koristimo kvadratne hranilice ili one u obliku tunela. Kod njih je olovno otežanje raspoređeno cijelom dužinom jedne strane odnosno osnove i vrlo su stabilne – dobro drže dno sa manjim otežanjem od cilindričnih, koje se naravno rotiraju i pokreću po dnu. U posljednje vrijeme dosta se koriste i hranilice sa kramponima, koje su još stabilnije i još bolje drže dno. One se prije svega koriste na mekšim podlogama, znači na zemljanoj ili pješčanoj. Na kamenu pomalo gube smisao jer se još više ljuljaju i prije pokreću nego modeli bez krampona.
ZA VEĆE DUBINE KORISTIMO »open end« hranilice – hranilice otvorenih krajeva, načinjene od perforirane plastike, koje garantiraju da će hrana stići do dna, tj. da se prije toga neće otvarati. Problem nastaje onda kada se takve cilindrične hranilice, usljed jake struje, ne mogu koristiti na većim dubinama, što se vrlo često događa na velikim rijekama i kanalima. U tom slučaju možemo koristiti kaveznu hranilicu kvadratnog tijela koju ćemo oblijepiti, recimo, izolir-trakom, čime ćemo u velikoj meri spriječiti ispadanje hrane prije stizanja hranilice na dno.
Osim toga, u današnje vrijeme koriste se i cilindrične hranilice sa olovnim otežanjem raspoređenim u tri točke, na jednakim međusobnim rastojanjima. I one su dosta stabilne i dobro drže dno.
ZA POČETNO HRANJENJE obično se koriste veće hranilice, ali na rijekama one opet moraju imati prilično veliko otežanje da se ne bi koturale po dnu i da bismo uvijek prihranjivali jedno te isto mjesto. Dakle, najprije koristimo velike hranilice, pa poslije smanjujemo i naposljetku možemo sa vrlo malim hranilicama loviti.
UKOLIKO JE CILINDRIČNA žičana hranilica preslaba da drži dno, može se vrlo lako spljoštiti. Ovaj moj patent odlično se pokazao, jer se ovakve hranilice i ne pomiču u struji u kojoj isti model okruglog oblika sa jednakim otežanjem struja s lakoćom pokreće. Vrlo su stabilne i sa njima možemo veliku količinu hrane plasirati na dno.
Na onim mjestima na rijeci gdje je dubina velika ali tok nije jak, možemo koristiti klasičnu open end)... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 472-)