Fider tehnika zasnovana je na veoma preciznom plasiranju primame, i to pri svakom zabačaju, čime se brzo stvara hranilište na dnu i riba podstiče da se na njemu zadrži i intenzivno hrani. Iole iskusni fideraši, međutim, znaju da su šanse za uspeh uvek veće tamo gde se redovno peca i sledstveno stalno dohranjuje, pa jata riba steknu naviku da na takvim pozicijama borave ili da bar svakodnevno na njih svraćaju. No premda nije izvesno da ćemo potencijalnu lovinu brzo privući na mesto na kom duže vreme nije bilo ničeg za jelo, uz pravilan pristup i malo sreće i to je moguće
Nekako upravo u vreme dok sam s prijateljima pecao na Drini kod Šepaka (o čemu sam pisao u prošlom broju Ribolova), situacija je u vezi s mogućnostima za ribolov počela drastično da se menja i na Savi i na Zapadnoj Moravi, te su uslovi od loših postali optimalni. A čim se Sava znatno izbistrila i opala, pali su kod verziranih fideraša i prvi lepi ulovi. I na Zapadnoj Moravi se pojačala aktivnost krupne i raznovrsne bele ribe, ali to sam ipak pre svega tretirao kao lepu vest (zbog brojnih drugara iz tih krajeva, kojima je to prilika da se napecaju, budući da je ta reka tokom letnjih meseci manje darežljiva) – odlazak tamo, naime, nije mi zbog udaljenosti bio realna opcija.
OSTALA MI JE, DAKLE, SAVA, PA JE trebalo samo da se odlučim na koju ću lokaciju, jer su me prijatelji stavili na slatke muke. Čuo sam se sa Čedom Savatićem, koji mi je poslao sliku lepog ulova ostvarenog u subotu, sa njegovog splava u Zabranu, uz ponudu da narednog dana tamo pecam sam, budući da je on imao zakazano takmičenje u metod fideru. Ali istovremeno me je pozvao i Marko Budaković, s predlogom da sa skoro celom ekipom koja je nedelju dana ranije bila na Drini (s njim, Draganom i Igorom, pošto je Goran, nažalost, bio zauzet) ovog puta izađemo na vodu kod Boljevaca.
Mogao sam s velikom izvesnošću pretpostaviti šta me u ribolovačkom smislu čeka na obema pozicijama. Čeda je prethodnog dana odlično pecao i tako nahranio mesto kvalitetnom primamom (jer samo takve koristi), vodostaj je za to mesto bio idealan, a uz to Sava u Zabranu najčešće daje veću ribu nego kod Boljevaca. S druge strane, sa Markovog splava već mesecima nismo pecali, ali smo čuli da su neke naše kolege (inače odlični fideraši) prethodnih dana nekoliko stotina metara nizvodnije dosta dobro prošli. Imajući sve to u vidu, bez dvoumljenja sam se opredelio za Boljevce, jer mi je dobro društvo važnije od dobrog ulova ostvarenog nakon usamljeničkog punjenja čuvarke i hvaljenja tako ostvarenim ulovom (uzgred, nesporno je da je mnogo lakše loviti kada nema uticaja drugih ribolovaca oko mesta na kom se peca). A uz sve to, osećao sam i neku vrstu moralne obaveze da pomognemo Marku i Goranu (koji su vlasnici pomenutog splava u Boljevcima) da se i to mesto, posle duže pauze, ponovo »razradi« bacanjem veće količine hrane. Oni su, naime, tokom prethodnih sezona svima nama iz ekipe nesebično davali na korišćenje svoj splav i sa njega smo često lepo pecali.
IAKO JE ZA MENE NESPORNO DA SAM IZBOR hrane ne može ribolov učiniti uspešnim odnosno neuspešnim, držim se toga da pre svakog pecanja u grupi (kada lovimo jedan pored drugog) treba da se uskladimo, tj. dogovorimo koju ćemo hranu koristiti. Jedan od razloga za to leži u činjenici da svi iz iskustva odlično znamo da ako se neko, primera radi, opredeli za upotrebu vrhunske primame i dodataka, bilo kakva »skromna« varijanta kod drugih kolega teško da će dati dobar rezultat.
Ovog puta i Marko i ja smo se odlučili za kvalitetnije kombinacije, ali različitih karakteristika. Istina, obojica smo se latili »ratnih rezervi«, tj. ranije spremljenih smesa, koje nismo potrošili na prethodnim pecanjima, s tim što je njegova hrana bila s aromom sira (pretekla sa Drine, od pre sedam dana... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 630-)