Velika ekspanzija metod varijante modernog ribolova s hranilicom, kojom se ciljano love krupniji ciprinidi, kako na malim zatvorenim vodama (tj. na revirima »uhvati i pusti« tipa), tako i na otvorenim, učinila je da se prisetimo da su neki elementi takvog pristupa i pojedini delovi pribora (pre svega hranilice) decenijama korišćeni na rekama i kanalima u našoj zemlji i okruženju
Nastanak fider ribolova i svih bitnih elemenata pribora i opreme koji se za njega koriste vezuje se za Englesku. Međutim, na osnovu vlastitog iskustva i uvida, ubeđen sam da su srpski i mađarski fideraši štošta unapredili, a ponešto i smislili (koliko god to pretenciozno možda zvučalo), i to pre svega u vezi s hranilicama koje se koriste za metod-fider pristup.
KOLIKO ME SEĆANJE SLUŽI, PRVE hranilice koje sam video u ribolovačkim radnjama i na vodi bile su različite varijante popularnih »lubeničarki«, koje su uglavnom bile ili domaće izrade ili švercovane iz susedne Mađarske. To su hranilice in-lajn tipa, s rebrima ili spiralom od žice, te plastičnom cevčicom (kroz koju prolazi osnovni najlon) provučenom kroz centar po uzdužnoj osi, dok je olovno otežanje ili na krajevima, ili – kod unapređenog modela, koji je prvi počeo da pravi obrenovački AS – u sredini. Ova hranilica je pravljena u mnogo različitih verzija zahvaljujući domišljatosti proizvođača. Danas mi je žao što nisam uspeo da sačuvam svoju kolekciju tih hranilica, a pogotovo modela tog »izvornog« tipa. Njihov vrlo bitan kvalitet u to vreme bio je to što su bile jeftine, ali im je i upotrebna vrednost bila velika – bile su otporne, trajne i dobro su držale hranu, mada tada to zapravo i nije bilo bitno jer su za dubinsko pecanje korišćene vrlo lepljive i žilave primame, koje su se izuzetno sporo otapale i ispadale iz hranilice.
Glavna mana klasičnih »lubeničarki« bilo je to što su se u tekućoj vodi kotrljale i što s njima nije bilo lako zabacivati na veće daljine, ali uprkos tome one su... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 629-)