Linjak je poslednjih decenija postao toliko redak u vodama najvećeg dela Balkanskog poluostrva da ga čak ni mnogi ribolovci sa višedecenijskim stažom nisu nikada ulovili. Kolika je to šteta i koliko interesantan ribolov tog ciprinida može da bude pokazuje i ova reportaža
Krajem prošlog mjeseca zaputio sam se na jedno malo jezero u Vukovom Selu, pored Zaprešića, nedaleko od Zagreba, uz samu granicu sa Slovenijom. Tom malenom stajaćicom, dugačkom 150-200 metara, dubokom od 1,7 m do 2,5 m, punom rastinja i bogatom raznim vrstama ribe, koja ovdje ima dovoljno skloništa i sigurnosti, gospodari ŠRU Štuka iz mjesta Brdovec (središta općine kojoj pripada Vukovo Selo). Najzanimljiviji stanovnik tog revira je linjak – poodavno vrlo rijetka vrsta u većini voda koje je svojedobno nastanjivala (ne samo u Hrvatskoj, već i u Srbiji – prim. ur.), ali koje ovdje ima u prilično velikoj količini. To je postignuto redovitim poribljavanjem, danonoćnim prisustvom ribočuvarske službe i isključivo »uhvati i pusti« ribolovom, uz obavezni podmetač (meredov) i podlošku (šaranski dušek) za ribu.
Budući da sam, dakako, došao ciljano loviti linjake, pripremio sam kombinaciju hrana koja toj ribi paše – slatko-smradnu smjesu jednog kilograma slatke hrane Sonubaits Brown Crumb Lake i iste količine primame Sonubaits Sweet Fishmeal, koja sadrži podosta ribljeg brašna, ali također ima slatku notu.
LINJACI SU PLAHE RIBE, KOJIMA ne odgovara da im baš često nešto pada nad glavom. Zato sam primijenio jednu taktiku pasivnijeg startnog primamljivanja, koristeći se većom providnom hranilicom vlastite izrade i otvorenih krajeva, iz koje sadržaj ispada tek po padu na dno. Nju sam punio gore navedenom smjesom, u koju sam ubacio dosta šećerca i živih crva, koji izlazeći pomažu da se hrana brže otvori. Najprije sam izbacio petnaestak takvih hranilica, a potom sam prešao na manju kaveznu hranilicu Pirconi i počeo loviti sporim ritmom – između dva zabačaja čekao sam od oko 5 do čak 10 minuta. I tako su mi tu i tamo smetale crvenperke, žutooke i obilje druge sitne ribe, koja zna biti dosadna dok ne navrate linjaci, ali se to ipak moglo podnijeti. Jasno, nisam ih čekao bilo gdje, već uz ivicu rastinja, gdje sam pretpostavio da su njihovi putevi. Naime, poznato je da linjaci u potragu za hranom uvijek idu istim stazama i kada tu naiđu na nešto primamljivo, skoro će sigurno to uzeti.
HRANILICU SAM PUNIO standardnom »sendvič metodom« – najprije malo hrane, pa malo crva i opet malo hrane, kojom bih zatvorio crve i sa druge strane. Budući da nisam lovio daleko, koristio sam kaveznu hranilicu sa otežanjem od 20 g, dovoljnu za zabacivanje uz drugu obalu malog jezera... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 480-)