Čak se i najiskusnijim i najtemeljnijim ribolovcima dogodi da gotovo slučajno, u trenutku, dođu do nekog rešenja koje potpuno promeni tok ribolova i otvori im nove vidike. Baš to dogodilo se našem ekspertu za fider kada mu je u kutiji ostala samo jedna hranilica primerena uslovima u kojima je pecao.
Zbog visokih dnevnih temperatura i niskih vodostaja, sa svime onim što ide uz to, ljetni ribolov na rijekama uglavnom je težak i nosi gomilu problema. Prvi je vezan već za sam izbor mjesta, budući da se krupnija bijela riba zadržava u dubljim zonama sa jačim protokom, gdje ima dovoljno kisika otopljenog u vodi, kojeg pri niskim vodostajima uvijek nedostaje. Mada su takve pozicije na svakoj rijeci većinom poznate, najčešće su na otvorenom prostoru i na njima je pod vrelinom ljetnog sunca cjelodnevni ribolov iscrpljujući, a može biti i po zdravlje opasan, pa ih je bolje izbjegavati, pogotovo ukoliko vas, poput mene, ne zadovoljava tek nekoliko ranih jutarnjih ili kasnih popodnevnih sati na vodi. Rješenje su, dakako, skrovita mjesta u debelom hladu, uglavnom teže dostupna, što je donekle i garancija da neće biti zauzeta. Na jedno takvo već godinama odlazimo bar dva-tri puta u sezoni, najčešće u rano poslijepodne, kako bismo se pripremili za noćenje, iskoristili predvečerje za ispitivanje terena i lagano hranjenje, te u samo svitanje krenuli sa ribolovom.
OVAJ PUT SMO Gaba i ja sami; podižemo začas logor i s nestrpljenjem počinjemo loviti još po podne, da snimimo malo situaciju na vodi i vidimo što se promijenilo od prošle godine i koliko. Ovdje se riba ljeti zadržava zbog stalnog protoka vode sa obje strane omanjeg otoka u Kupi i nekoliko dubljih prolaza između stijena na dnu odmah ispod njega. Ribolov u tim relativno uskim prolazima zahtijeva izuzetnu preciznost pri zabacivanju, te upotrebu hranilice dovoljno teške da se uslijed strujanja ni najmanje ne pomiče po dnu kad legne na njega, jer će u protivnom završiti pod nekim kamenom i vjerojatno ćemo ostati bez nje. Osim toga, hranilice se često gube i zato što zapnu za stijenu ispred prilikom kontre, koja mora biti pravovremena i odmjerena (najbolje je samo podići štap u zrak). No iako smo sve to znali, do mraka smo u Kupi ostavili svaki po nekoliko hranilica, a od riba su nam glavobolju zadavale uklije i male mrene, koje su uzimale doslovno sve što bismo im ponudili na udici. Premda se to nekako u početku i moglo očekivati, nije baš djelovalo ohrabrujuće, ali sam ipak u suton uspio uhvatiti nekoliko manjih plotica i šnajdera (nosara). Nakon što smo noć prespavali, malo prije svanuća već smo na nogama i promatramo buđenje dana iznad Kupe. U polumraku se čuje praćakanje sitne ribe na površini i raub bolena (bucova) ... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 383-)