Ako se ribolov na vodi za koju smo sigurni da je bogata ribom završi loše, većina pecaroša zaključi da tog dana nešto bilo kako treba i ode kući nadajući se da će sledeći put proći bolje. Ali ima i onih koji takve situacije i tokom ribolova i kasnije temeljno analiziraju, nastojeći da shvate šta se desilo i da eventualno pronađu način da u istim uslovima prođu bolje
Iako izveštaje sa pecanja već duže vreme ne objavljujem na svom Fejsbuk profilu (već samo u Ribolovu), redovno pratim objave svojih kolega. Tako sam i primetio da je posle izrazito dobre jesenje aktivnosti ribe nastalo izvesno zatišje. Naravno, objave na društvenim mrežama iz raznih razloga veoma retko daju potpuno realnu sliku onoga sto se dešava na vodi, ali sam zapazio da se u poslednje vreme češće nego inače i vrsni ribolovci javljaju samo s kratkom informacijom da ni kod njih nije bilo »ni pipanja«. A i neposredni kontakt i razgovori s kolegama koje ne kriju informacije potvrđivali su mi da su obilniji fideraški ulovi na većini voda bili poslednjih nedelja retki i neizvesni.
POŠTO SAM NEKOLIKO VIKENDA zaredom ostao kod kuće, što je za mene krajnje neobično, bez obzira na doba godine, prilikom dogovora o temi teksta za ovaj broj Ribolova, glavni urednik mi je predložio da napišem nešto o specifičnostima fiderisanja tokom zimskih meseci. I već sam bio počeo da skiciram prilog na tu temu, ali me je jedna veoma duhovita Stakićeva objava u Fejsbuk grupi List Ribolov Plus (na temu prikrivanja neuspešnih pecanja ribolovaca inače vrlo aktivnih na društvenim mrežama) podstakla da malo odstupim od plana i da o zimskom ribolovu nešto napišem iz ugla nedavnog pecanja na Drini, u drugoj polovini januara, koje se sa stanovišta ulova završilo potpunim neuspehom, ali je ipak bilo korisno utoliko što smo iz njega izvukli više pouka.
KAO ŠTO SVAKI IOLE ISKUSNIJI FIDERAŠ zna, tokom hladnijih meseci na većini reka riba se grupiše u tzv. zimovnicima (što su pretežno mesta s većom dubinom i nešto sporijim protokom, te stoga s bar malo višom temperaturom vode), pa se na tim tekućicama praktično jedino tu u ovom delu sezone ciprinidi mogu uspešno loviti.
Pošto takvih terena nema previše i većina ih je veoma dobro poznata, pa je navala na njih velika i vrlo je teško naći slobodnu poziciju, ja se zimi poslednjih godina uglavnom držim Save, koja nudi nešto više mogućnosti od većine drugih reka. Nažalost, od početka ove godine ona je dugo bila vrlo mutna i visoka, pa ni na njoj skoro nigde nije moglo da se peca, bar ne onako kako ja volim.
UPRAVO IZ TIH RAZLOGA, UČINIO mi se vrlo izazovnim predlog mog prijatelja Marka Budakovića da s malo većom grupom drugara i vrsnih ribolovaca odemo do Drine kod Loznice. Međutim, plan je bio da ovog puta ne idemo na desnu obalu – kod hotela Nešić (gde smo više puta ranije uspešno lovili), već prekoputa, na levu obalu (koja pripada Republici Srpskoj), na čuveni lokalitet Šepak, na kom niko od nas nikada ranije nije pecao. Na jednoj od fotografija uz ovaj tekst, napravljenoj pre nekoliko godina, na kojoj sam s lepim ulovom skobalja, ostvarenim kod pomenutog hotela, preko mog desnog ramena vidi se, na suprotnoj strani Drine, baš Šepak, za koji smo se ove godine opredelili. Verujem da se bar neko od vas koji ovo čitate pita zbog čega smo prelazili preko, na mesto potpuno nepoznato svoj petorici nas koji smo na kraju krenuli na Drinu (Marku, Goranu, Draganu, Igoru i meni). Pa, razlog je bio više nego klasičan, iako smo svi unapred znali i da je takav pristup rizičan – naime, jedan kolega nam je javio da je tu riba odlično radila prethodnih dana. Nažalost, iako je trebalo da i on peca s nama, zbog nekih iznenadnih obaveza je morao da odustane.
NARAVNO, VEĆ JE TO DONELO PRVE neizbežne probleme. Na Drinu smo stigli pre svanuća... (-Ceo tekst možete pročitati u Ribolovu br. 629-)